top of page

Milosav Gudović

Milosav Gudović, Phd.
Institute for the Study of Christian Tradition (Ljubljana)
zvontisine@gmail.com

HOPE AND TIME: A Personalistic Perspective
 
In reflections on the phenomena of human existence, the correlation between the hope and time bears particular significance. The time serves as the realm in which individuals endeavor to comprehend their own being, while hope embodies the implicit or explicit manner in which every shaping of life's plans truly unfolds. If the triad of past, present, and future is observed from a personalistic perspective, hope becomes the cornerstone of grasping the future on the level of
concrete philosophy. Specifically, lived time is always personal, although personality cannot hold sway over time. It merely navigates in the temporal framework of perceiving things. The hope is one of the indispensable elements of personal orientation in the world and time is. The future opens up to our expectations, and the  "subtext" of every horizon of expectation – which
represents the foundation of the reception of reality – is exactly the hope. Based on selected insights from Gabriel Marcel's "metaphysics of hope," Ernst Bloch's utopian thought, and Erich Fromm's apologetics of humanism, I will focus on the difference between a strictly immanent and eminently religious understanding of hope as an existential stance. According to proponents of immanentism, hope is solely tied to time, while in religious thought, primacy is given to the connection between eternity and time. However, even when the assumption of eternal or
timeless fulfillment of our expectations is interwoven into human life, hope still remains an act of personal existence within the flux of time. Existence is a temporally measurable journey. The person who hopes, homo sperans, is still situated amidst the boundaries of time, and therefore linguistically and ontically compelled to see and express eternity through the prism of the future. Only as such is the person a wayfarer from time to eternity: a true homo viator. 

Participants could consider these questions: 
1. How to understand the difference between hope for eternity and hope for the future?
2. What determines the connection between faith and hope in a personalistic context?
3. How are utopian aspirations intertwined with hope as an existential attitude?

Miloslav Gudovic.jpg

dr. sc. Milosav Gudović

 

Institut za proučavanje kršćanske tradicije (Ljubljana)

zvontisine@gmail.com

 

NADA I VRIJEME: Personalistička perspektiva

U promišljanjima o fenomenu ljudske egzistencije, odnos nade i vremena ima poseban značaj. Vrijeme služi kao područje u kojem pojedinci nastoje razumjeti vlastito biće, dok nada utjelovljuje implicitni ili eksplicitni način na koji se svako oblikovanje životnih planova zaista odvija. Ako se trijada prošlosti, sadašnjosti i budućnosti promatra iz personalističke perspektive, nada postaje kamen temeljac poimanja budućnosti na razini konkretne filozofije. Točnije, proživljeno vrijeme je uvijek osobno, iako osobnost nema utjecaj nad vremenom. Ona se samo kreće u vremenskom okviru opažanja stvari. Nada i vrijeme su neizostavni elementi osobne orijentacije u svijetu. Budućnost se otvara našim očekivanjima, a iza svakog horizonta očekivanja – koji predstavlja temelj percepcije stvarnosti – upravo je nada. Na temelju odabranih uvida iz metafizike nade Gabriela Marcela, utopijske misli Ernsta Blocha i apologetike humanizma Ericha Fromma, usredotočit ću se na razliku između striktno imanentnog i eminentnog religijskog shvaćanja nade kao egzistencijalnog stava. Prema zagovornicima imanentizma nada je vezana isključivo uz vrijeme, dok se u religiskoj misli primat daje vezi između vječnosti i vremena. Međutim, čak i kada je pretpostavka o vječnom odnosno bezvremenom ispunjenjenju naših očekivanja utkana u ljudski život, nada i dalje ostaje čin osobne egzistencije unutar protoka vremena. Egzistencija je vremenski mjerljivo putovanje. Osoba koja se nada, homo sperans, još uvijek se nalazi usred granica vremena, pa je, stoga, jezično i ontički primorana vječnost vidjeti i izraziti kroz prizmu budućnosti. Samo kao takva, osoba je putnik iz vremena u vječnost: pravi homo viator.

 

 

Sudionici u raspravi mogli bi razmotriti sljedeća pitanja:

  1. Kako razumjeti razliku između nade za vječnost i nade za budućnost?

  2. Što određuje povezanost vjere i nade u personalističkom kontekstu?

  3. Kako se utopijske težnje isprepliću s nadom kao egzistencijalnim stavom?

Literature:
 
1. Fromm, Erich. The Revolution of Hope: Toward a Humanized Technology. New York, Evanston, London: Harper & Row, 1968.
2. Marcel, Gabriel. Homo viator. Introduction to a Metaphysics of Hope. London/Chicago: Gollancz/Rengery, 1951.
3. Bloch, Ernst. Princip nada. Zagreb: Naprijed, 1981.

bottom of page