Vrijeme je u hrvatskomu kao i u većini jezika najčešće konceptualizirano kao „objekt koji se kreće“,
odnosno poput rijeke koja „teče“. Iz te konceptualne podloge (metafore) postoje brojne manifestacije u
jeziku, a koje su rezultat toga dubinskog shvaćanja vremena kao nečega što se neprestano kreće i teče.
Taj u jeziku često očitovani koncept duboko prožima naše mišljenje. Vrijeme (nezaustavljivo) teče.
Doduše, u nekim fizikalnim teorijama u naše vrijeme sve češće se problematizira ta protočnost vremena,
a poglavito jednolika protočnost. Također u filozofiji se uočavaju brojni problemi s vremenom. Najslavniji
je svakako tekst John E. McTaggerta o nepostojanju vremena koji započinje upravo pozivanjem na
činjenicu da skoro polovica čovječanstva (npr. istočne religije, ali i mnogi zapadni filozofi /Kant,
Spinoza.../ i mistici) vrijeme smatra tek iluzijom, a da bi u nastavku iznio logičke prigovore našemu
konceptu vremena i određene argumente kako vrijeme zapravo niti ne postoji. Kako god bilo s tim,
vrijeme i prolaznost ipak itekako muče egzistencijalne filozofe i sve one koji razmišljaju o ljudskome
životu koji je fundamentalno obilježen upravo prolaznošću, odnosno smrtnošću. Sve to oduvijek sili ljude
na istraživanje toga tajnovitog fenomena vremena. Ovdje ćemo kratko ukazati na neke problematičnosti
našega uobičajenoga shvaćanja vremena, ali i iznijeti ponajbolja rješenja velikih mislitelja egzistencije u
kojima se pokazuje lijepa strana čovjekove prolaznosti (vremenitosti).